PRVI PUT OTKRIVENI SVI DETALJI: KAKO JE JUGOSLAVIJA PRAVILA ATOMSKU BOMBU, DVA PUTA!

Jugoslavija je radila na razvoju atomskog oružja praktički od završetka Drugog svjetskog rata, sve do završetka Hladnog rata i raspada zemlje.

 

Bilo je i zabluda, naivnosti, čak i pretjeranog samopouzdanja, ali ideja nikada u potpunosti nije napuštena, otkriva za Tjednik Marko Miljković, prvi povjesničar na jugoslavenskim prostorima koji se ozbiljno bavio temom jugoslavenskog nuklearnog programa i procesom nastanka atomske bombe u Jugoslaviji.

Jugoslavija je mogla proizvesti atomsku bombu da Tito nije stopirao cijelu operaciju. I to u trenutku kada smo imali dovoljno urana da napravimo dvije-tri manje bombe i da započnemo proces proizvodnje nuklearnog oružja, što je samo 11 zemalja u svijetu u tom trenutku moglo.

To su samo neka od otkrića do kojih je došao, istražujući činjenice, Marko Miljković, prvi povjesničar na ex-YU prostorima koji se bavi temom jugoslavenskog nuklearnog programa i procesom nastanka atomske bombe u Jugoslaviji.

Na prostorima bivše države o Titovoj atomskoj bombi pisalo se najviše u novinama, uglavnom sa dosta senzacionalizma i malo pravih informacija.

A pisali su mnogi: novinari, znanstvenici, aktivni i umirovljeni časnici Jugoslavenske narodne armije još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali ne i povjesničari, objašnjava Miljković zašto ga je zainteresirala ova tema, ujedno i tema njegovog doktorata pod radnim naslovom “Tito ‘s Proliferation puzzle: the Yugoslav Nuclear programa, 1948-1970 “koji upravo sprema na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti.

“Jugoslavija je radila na razvoju atomskog oružja praktički od završetka Drugog svjetskog rata, sve do završetka Hladnog rata i raspada zemlje.

Bilo je tu i velikih uspjeha i velikih pogrešaka, razdoblja intenzivnog rada i zalaganja znanstvenika i političkog vrha, ali i razdoblja privremenog odustajanja.

Bilo je i zabluda, naivnosti, čak i pretjeranog samopouzdanja, ali ideja nikada u potpunosti nije napuštena.

 

sfrj-tito-konjic-baza-skloniste-500x259_compressed

 

Tako je Jovo Kapičić početkom pedesetih godina slao agente po Americi s koferom punim dolara kako bi krišom nabavio Gajger-Milerove brojače, ne znajući da su ti instrumenti čak i tada bili dostupni na tržištu i da njihovo posjedovanje nije bilo kakav sigurnosni rizik.

A kada su prvi brojači nabavljeni, veliki broj je po nalogu Aleksandra Rankovića bio dodijeljen različitih lovačkim društvima čiji su članovi tijekom lova usput istraživali pojave prirodne radioaktivnosti na nepristupačnim terenima po čitavoj zemlji.

Sve te anegdote neodoljivo podsjećaju na neke od scena iz “Balkanskog špijuna”, ali neosporno govore u kojoj mjeri je postojala želja da se dođe do atomske bombe, u ovom slučaju neophodnih sirovina, u najkraćem mogućem roku. Jugoslavija je u kratkom roku ovladala gotovo svim neophodnim tehnologijama, izgradila infrastrukturu i obrazovala tisuće mladih znanstvenika od kojih su mnogi bili stručnjaci na svjetskoj razini.

Zapravo je jedno od najvećih otkrića do kojeg sam došao tijekom istraživanja činjenica da smo mogli proizvesti atomsku bombu “, otkriva Miljković.

Osim arhiva u Srbiji, istraživao je dokumenta Međunarodne agencije za atomsku energiju u Beču, Nacionalnom arhiva Indije u New Delhiju i u raznim američkim arhivima, a za Tjednik ekskluzivno priča do kakvih je otkrića, manje poznatih ili potpuno nepoznatih našoj javnosti, došao.

Sama bomba bila je Titova ideja. Iz sjene je pratio cijeli proces njenog nastanka. Navodno je Kardelj jednom rekao: “Moramo imati atomsku bombu: makar nas to koštalo polovice našeg godišnjeg nacionalnog dohotka”, što govori o snažnoj želji tadašnje vlasti da se ideja sprovede u djelo.

 

tito (1)_compressed

 

“Spomenuta izjava Edvarda Kardelja zabilježena je samo u autobiografiji Stevana Dedijera, nekadašnjeg direktora Instituta ‘Vinča’.

Takva vrsta straha i panike među jugoslavenskim dužnosnicima neposredno poslije raskida sa Staljinom 1948. godine kada se svakog trenutka očekivao napad Crvene armije, ali i sovjetskog uspješnog testiranja atomske bombe 1949, svakako je razumljiva.

Teško bi bilo zamisliti da je konačnu odluku o razvoju atomskog oružja u Jugoslaviji mogao donijeti bilo tko drugi osim Tita. Drugo je pitanje koliko je takva odluka bila racionalna.

U zemlji koja se u tom trenutku hranila na točkice i bonove, u kojoj je suša u dva navrata početkom pedesetih godina dovela do velike gladi, odluka da se započne razvoj atomskog oružja u najmanju ruku nije bila utemeljena na realnim mogućnostima i potrebama.

I dok je glad prebrođena zahvaljujući pomoći američke administracije, skromna sredstva koja su bila na raspolaganju ulagana su, između ostalog, iu izgradnju i razvoj nuklearnih instituta.

Tako su “Trumanova jaja” prehranila i spasila od gladi milijune građana Jugoslavije, dok su Truman dolari ulagani u razvoj atomske bombe “, priča Miljković.

U cijelu priču bili su upleteni najviši državni dužnosnici, a Aleksandar Ranković, tadašnji šef tajne policije, bio je “mozak operacije” kao netko tko je uživao Titovo najveće povjerenje.

Jedan od začetnika ideje bio je i čuveni srpski znanstvenik, Pavle Savić, na čije je zalaganje i donesena odluka o izgradnji prvog jugoslavenskog nuklearnog instituta u Vinči još krajem 1947. godine.

“Ranković je od 1955. godine postao i direktor tada osnovane Savezne komisije za nuklearnu energiju (SKNE), koja je koordinirala sve aktivnosti razvoja nuklearnog programa u zemlji.

Zanimljivo je da je na sličan način na čelu sovjetskog programa razvoja atomske bombe bio zloglasni šef NKVD-a Lavrentij Berija.

Čini se i na tom primjeru da su i nakon raskida sa Sovjetskim Savezom 1948. godine, jugoslavenski komunisti nastavili raditi po sovjetskom modelu u mnogim sferama života.

Najviši dužnosnici koji su bili uključeni izravno u jugoslavenski nuklearni program, ili su makar bili informirani o tome, jesu Svetozar Vukmanović Tempo, Boris Kidrič, Mijalko Todorović Plavi, Milentije Popović, Avdo Huma, Koča Popović … Među generalima su najaktivniji bili Ivan Kukoč i Rade Bulat, a tijekom sedamdesetih godina njihovu ulogu preuzeo je admiral Branko Mamula “, navodi Miljković i ističe da ova imena govore o značaju koji je pridavan tom projektu.

Kao drugi čovjek države i jedno vrijeme predodređeni Titov nasljednik, s višegodišnjim iskustvom na najsloženijim zadacima stečenim tijekom rata i na čelu Udbe, Ranković je vjerojatno bio i najsposobnija osoba voditi jedan izuzetno složen i tajni projekt.

Međutim, pitanje je koliko su on i mnogi najviši dužnosnici zaista razumjeli kompleksnost rada na razvoju nuklearne energije.

“Jedna anegdota uvelike osvjetljava ovaj problem. Kada se u prostorijama SKNE sredinom pedesetih godina odlučivalo o tipu nuklearnog reaktora koji je trebalo nabaviti za institut u Vinči, vodeći znanstvenici su imali oštru raspravu na visokoj znanstvenoj razini, diskutirajući o tehničkim karakteristikama pojedinih tipova reaktora i mogućnostima za buduća istraživanja.

Uznemiren diskusijom koju nije mogao pratiti, u raspravu se uključio Svetozar Vukmanović Tempo riječima: ‘Koliko sam ja razumio, i jedan i drugi reaktor zrače … Dajte da uzmemo jeftiniji.’ Srećom, njegova odluka u tom slučaju nije bila presudna, mada je, sukladno njegovim položajem i ugledom, lako mogla biti. Koliko je takvih intervencija ‘po kratkom postupku’ bilo od strane Rankovića, teško je procijeniti “, otkriva Miljković.

Na pitanje zašto je Jugoslavija pravila bombu i razvijala nuklearni program, on kaže da se kroz povijest Hladnog rata pokazalo da je dovoljna i samo jedna uspješna proba atomske bombe se određena zemlja svrsta u grupu nuklearnih sila.

To se najskorije pokazalo u slučaju Sjeverne Koreje. Nuklearno oružje predstavlja snažan argument za odvraćanje potencijalnih agresora.

(Nedeljnik / Ana Mitić)

PRVI PUT OTKRIVENI SVI DETALJI: KAKO JE JUGOSLAVIJA PRAVILA ATOMSKU BOMBU, DVA PUTA!

About The Author
-