Ramiz Delalić Ćelo: Puno sam stvari odradio, i u ratu i poslije, za AID, za MUP…

“Dnevni avaz” u nastavku feljtona o političkim ubistvima prenosi dijelove ekskluzivne ispovijesti koju je rahmetli Ramiz Delalić Ćelo, ratni komandant 9. brdske brigade Armije RBiH, dao u Turskoj novinarki “Oslobođenja” Edini Kamenici 2000. godine.

 

Intervju je objavljivan u pet nastavaka od 1. do 5. novembra 2000., a u njemu je Delalić, koji je ubijen 28. jula 2007. godine u Sarajevu, otkrio šokantne detalje o pasošu kojim je otputovao u Tursku, ali i o slučajevima “Caco”, “Ugljen” i “Herenda”.

 

Opasan svjedok

Prvi dio intervjua “Oslobođenje” je 1. novembra 2000. objavilo pod naslovom “Kroz Sarajevo heftično prođu tone droge”. Prenosimo Delalićevu ispovijest u cijelosti:

“Da, bojim se i za svoj život, ali ne toliko da ne bih mogao ovako pričati. Oni znaju da sam sposoban, da se znam čuvati. Na kraju, oni se više boje života nego što se ja bojim smrti”, rekao nam je Ramiz Delalić Ćelo, krajem protekle sedmice u mjestu koje će, prema njegovoj, ali ne uslovljavajućoj želji, ostati tajna. Taj bivši ratni komandant, danas, kako ističu izvjesni krugovi, jedan sa tajne haške liste (zbog masakra civila u Grabovici, septembra 1993.), odgovorio je na gotovo sva naša pitanja.

Očito je, nije mu padalo na pamet da traži autorizaciju. Ipak, na neke od svojih šokantnih tvrdnji stavio je – embargo. Za određeno vrijeme. Inače, samo je Delalićevo umorno lice bilo pomalo oprečno, utisku koji ostavlja njegova mirnoća i uvjerenje u to što govori, i čini se još više u ono što ne kaže. A zna. Delalić je, bez sumnje, svjestan toga da je opasan svjedok. “I zato, ako se nešto desi nakon ove ispovijesti, na neke posljedice mislim, oni znaju da se mogu i vratiti u Sarajevo isto kako sam ovdje došao.”

 

A, kako je došao?

– To je bilo prije šest i po, sedam mjeseci. Išao sam preko Hrvatske, na Mađarsku, Bugarsku, Rumuniju i… Sve je bilo regularno, sa pasošem na kojem je moja slika a drugo ime. Dobio sam ga direktno iz ruke kantonalnog ministra policije Ismeta Dahića. Kakvo Goražde ili nešto drugo! A dao mi ga je jer sam nekoliko poslova odradio za državu, kako to oni zovu, i za pojedine ljude u većim institucijama. I, naravno, oni su mi pomogli u vezi s tim kod njega, Dahića.

Tražio sam pasoš na drugo ime zato što mi ni izlazak iz zemlje, niti boravak u inostranstvu ne bi bili sigurni sa mojim imenom. Prije dvije, dvije i po godine, od Dahića sam tražio da mi da pasoš i na moje i na tuđe ime, iz već pomenutih razloga. Dao mi je samo taj na moje ime. Kasnije, nakon jednog incidenta između nas, kada su mi pretresali stan, a sada sam uvjeren da je i taj pretres bio zbog Herende, oduzet mi je taj pasoš. Bio sam bez putnih isprava šest, sedam mjeseci. Potom sam, uz pomoć istih onih ljudi iz vrha, tražio da mi ga vrati, što je Dahić i uradio. Na kraju krajeva, mene ne interesuje pasoš na moje ime! Dahić mi je rekao: “Evo ti sada ovaj, a za neko vrijeme dobit ćeš i taj drugi.” Ali, poslije onog saobraćajnog incidenta, na Ilidži, oduzeo mi je i taj pasoš.

 

Pričalo se da si ga ti pocijepao.

– Pazite, pazite. Ovako se to desilo. Nakon što sam izašao iz zatvora, otputovao sam odmah u Tursku i u povratku na Sarajevskom aerodromu, poslije dvadesetak dana, policija me zaustavila i tražila pasoš. E, tada sam ga ja pocijepao. Dakle, nisu mi ga oni oduzeli, nego sam ga uništio, što je, u biti, isto. Dva, tri mjeseca potom od ovih ljudi iz vlasti, sa kojima sam sarađivao na neki način i odrađivao, kako već rekoh, neke poslove, tražio sam pasoš, ali ne na moje ime. Onda sam imao sastanak i sa Dahićem i sa tim određenim ljudima, da ih sada ne imenujem. Dahić je tada izjavio da i njemu odgovara da mi da pasoš na tuđe ime, jer objasnio je, zbog ovih stranaca ne bi volio da bude na moje. Tako smo se dogovorili i on mi je, lično, predao taj pasoš, u njegovoj kancelariji.

 

Tvoj izlazak iz zemlje neke je, ipak, iznenadio. Tvrdio si ranije da se ne plašiš Haga?

– Doći ćemo, u razgovoru, i na pravi motiv moga odlaska, ali, nezavisno od njega, u posljednje vrijeme su bile jako učestale provokacije prema meni. Mislim na Ismeta Dahića. Imali smo nekoliko svađa, duela, pa i na ulici. Postalo je neizdrživo. On pošalje desetak specijalaca meni kući, a ja imam bolesnu ženu, dvoje djece, staru majku. U prvo vrijeme nisam shvatao čemu te akcije iznebuha, bez objašnjenja, očito, htio je samo da me onespokoji. Onda su se kockice složile.

 

prvi-dio-intervjua-ramiza-delalica-cele-oslobodjenju-2000
Faksimil ekskluzivnog intervjua Ramiza Delalića u “Oslobođenju” objavljen 1. novembra 2000. godine: Neke od šokantnih Ćelinih tvrdnji nisu objavljene, jer je on tako tražio

 

Doći ćemo na to da je svaki taj upad zapravo bio u vezi sa ubistvom Nedžada Ugljena i pokušajem ubistva Herende. A Hag? Evo, imam neku dokumentaciju, kopirat ćemo je. Jedan momak, kome je uža specijalnost međunarodno pravo, fin, mlad momak, u moje je ime pisao razna pisma na tri adrese, pa i gđi Gabrijeli Kirk MekDonald. Kazao sam i njoj, ako sam im potreban, evo me. I haškim istražiteljima u Sarajevu sam poručio, stojim vam na raspolaganju. Razgovarao sam sa njima, predao im neke važne spise. Dakle, nisam otišao zbog Haga.

 

Jedan od poslova

Nije li ta priča pomalo u nesuglasju sa tim da ti je, kako tvrdiš, ipak, ministar Dahić dao pasoš?

– Nije! Puno sam stvari odradio, i u ratu, i poslije, za AID, za MUP. Nisam bio šmeker, radio sam, ponavljam, na državnom nivou. Šta? Pa, eto, jedan od poslova je bio da se uvali “buba” u hrvatsku ambasadu, u Sarajevu. Nekako u to vrijeme ambasada je bila i otvorena. Kada sam dobio taj zadatak, na sastanku su bili Alispahić, Jašarević, Rasim Delić i Mujezinović. Malo prije toga sam bio izašao iz zatvora, i oni mene zovnu, kao, eto, treba im to, da ih mogu prisluškivati. Obavio sam posao zahvaljujući čovjeku kojeg sam tamo znao i sa kojim sam bio blizak. Volio sam tog čovjeka, jesam, bogami. I uvjeren sam da je on mnogo pomogao bosanskom narodu u cjelini.

 

Da li je taj čovjek bilo šta znao?

– (Smije se) Kakvi. Naravno da nije. Bilo je to jednostavno izvesti. On me zamolio da mu nešto kupim, i ja sam to uradio. A u tu stvar, u koju sam ja poslije gledao kad sam sjedio kod njega, ugrađena je “buba”. Jeste, iskoristio sam ga, a Allah mi je svjedok da mi je bio drag. Ali, više od njega volim svoju državu – poručio je Ramiz Delalić u intervjuu 2000. godine.

 

Zašto je akcija s drogom bila uzaludna

– Šta sam još radio? Pomogao sam, recimo, da se uhvati oko kilogram kineskog heroina. Ja drogu mrzim, droga je strašno zlo. Poslije rata je to bilo. Sa mnom u akciji je bio pomoćnik Jusufa Jašarevića, bivši sportista, pukovnik. Sada više ne radi u bezbjednosti. Saznao sam, uz pomoć svojih kanala, za veliku količinu kineskog heroina i nisam htio o tome obavijestiti policiju. Jer, saznao sam i to da je u sve uključen jedan visoki hrvatski časnik, a, računao sam, čim je tako, uz njega je neko i iz naše policije. Tako sam se i obratio ovom sportisti i Jašareviću. Odrađeno je, uspješno. Plan je bio da i mene kompromituju, te sam tada i ja kao navodni kupac, uhapšen. I da bi sve bilo uvjerljivije, sat sam držao podignute ruke, okrenut zidu. Kasnije se sve zataškalo, zbog tog časnika.

Čuo sam, ne znam da li je istina da se Marina, koja je u Sarajevu držala restoran, i koja je glavna bila u ovom slučaju, poslije objesila u Splitu. Tako je to.

Kroz Sarajevo, na putu za Zapad, heftično prođe hiljade kilograma droge. Naravno, dio ostaje i u gradu. To više nije nikakva tajna, ali je tajna koliko je onih što su duboko zagazili u to zlo.

Molim vas, napišite ovo Dahiću da bi bilo bolje da sveže one kerove što ih trenira na Igmanu, da ne ujedaju džaba bosansku djecu, ako već neće da ih dresira za – drogu. Naši specijalci navuku crne kapuljače i mlate sitne kriminalce. Ja se, ljudi, stvarno nekada bahato ponašam, nisam cvjećka, i sa policajcima se posvađam. Znam, i to je kažnjivo, ali, takav sam. Većina je djela za šta me terete na tome, i sličnom, zasnovana. Dobro, bio sam prije rata u svim društvima i kriminalac sam bio. Sada sam se smirio, iz nekih razloga koje ne bih pominjao, koji se tiču mene i nikoga više. Zašto se stalno govori o mom predratnom životu? Da li mi je iko našao da sam obio radnju, da sam uzeo reket, da sam se bavio prostitucijom ili drogom? Polako, polako, objasnit ću i odakle meni nekretnine – rekao je Delalić.

 

30.000 stanova u jednoj prijateljskoj zemlji

– A znate šta se desilo kad je gospodin Petrič dobio papire od Dahića, o šesnaestorici sa njegovog spiska? Prvo ga je podržao i o tome se pričalo na sav glas, a kad je malo bolje pogledao u papire, pitao ga je: A pare, gdje su pare, dajte mi one što su milione pokrali! Hajde, neka se sad izračuna za početak, koliko su Bosanci, od rata naovamo u jednoj nama vrlo prijateljskoj zemlji kupili stanova? Ja ću vam reći: trideset hiljada! O tome se ne govori. Nego je baš suprotno – objasnio je u svojoj ispovijesti rahmetli Ramiz Delalić Ćelo.

 

Umjesto da se priča o milionima princa Selmana, opale po nama

– Umjesto da se priča o milionima princa Selmana, opale po nama. Nađu pištolj, bejzbol-palicu i nastane dreka. Po nama! Od svega mi se smučilo. Da se vratimo pasošu. To su, otprilike, bili poslovi zahvaljujući kojima sam došao do isprave. A tu su, napominjem, i poslovi koje sam radio za neke ljude, lično za njih, da ih sada ne imenujem. Dahić sada, kao ne zna. Znaju i njegovi saradnici koliko sam mu puta dolazio! Neka samo zbroje! Znaju i njegovi inspektori koliko smo razgovarali. Dođem kod njega kao kod nekog bliskog. A što? Pošalju me određeni ljudi. O tome se radi – izjavio je Delalić.

 

Feljton o političkim ubistvima| Ramiz Delalić Ćelo: Puno sam stvari odradio, i u ratu i poslije, za AID, za MUP

Ramiz Delalić Ćelo: Puno sam stvari odradio, i u ratu i poslije, za AID, za MUP…

About The Author
-